Bila je to subota kao iz bajke. Četrnaestog veljače 2026. godine, dok je vani vladala zimska hladnoća, u prostorijama HKM Kassel zasjalo je pravo šarenilo – boje, smijeh, glazba i mnoštvo malih srca punih uzbuđenja.

Djeca su u svojim maštovitim maskama priredila pravo malo kazalište – dvoranom su šetale princeze, jurile superheroji, marširali doktori, policajci i kauboji, a između njih su se provlačile razne životinje i likovi ravno iz stranica bajki. Uz veselu glazbu koja nije dala miru nogama, igre i zabavna natjecanja punila su prostor smijehom i vikom, a nasmiješena dječja lica bila su najljepša zahvala svima koji su uložili trud u organizaciju ovog posebnog susreta.

Posebno veselje zavladalo je tijekom zajedničkog plesa kada su se djeca pokazala pravo zajedništvo i prijateljstvo. Roditelji su s osmijehom pratili program, fotografirali svoje mališane i zajedno s njima dijelili trenutke radosti.

Moglo bi se reći da su maškare samo zabava. No, svi koji su bili tamo, znaju da je to  puno više. U Kasselu, daleko od domovine, jedna zajednica svake godine iznova dokazuje da se tradicija ne gubi prelaskom granice, da se hrvatska pjesma može čuti i na njemačkom tlu te da djeca odrasla između dva jezika i dvije kulture mogu znati točno tko su – i ponositi se tim. Maškare u HKM Kassel nisu samo proslava poklada. One su mali, veseli čin ljubavi prema svemu što nosimo u sebi – prema jeziku, običajima, zajedništvu i osjećaju doma.

Tog poslijepodneva djeca su kućama odnijela vrećice s bombonima, lijepe fotografije i možda malo umorne noge od toliko plesa. Ali ponijela su i nešto što se ne može zapakovati ni u jednu vrećicu – sjećanje na dan kada su bili okruženi toplinom, smijehom i ljudima koji ih vole. A takva sjećanja? Ona ostaju zauvijek.

Katarina Ivišić