Postoje darovi koje ne možeš kupiti ni u jednoj trgovini. Nastaju polako, uz puno razmišljanja, ponekad i uz pokoji ispravak i novi pokušaj – ali uvijek uz beskrajnu ljubav. Upravo takve darove pripremili su učenici naše hrvatske nastave, proslavivši ovogodišnji Dan očeva na način koji nijedan tata neće zaboraviti.

Male su ruke, nesigurne ali iskrene, pisale i crtale, kao da žele zadržati trenutak koji se ne može izreći do kraja. Jer kako u nekoliko rečenica objasniti zašto je baš jedan čovjek – tata – cijeli svijet?

I tako su nastajale diplome za najbolje tate i majstore raznih zanata. Ne one koje se dobivaju zbog uspjeha mjerljivih brojevima, već zbog nečega mnogo većeg: zbog strpljenja, topline, prisutnosti. Djeca su pisala o očevima koji znaju sve – riješiti zadatak, popraviti pokvareno, skuhati ručak, ali prije svega – ostati. Ostati kad je teško, kad treba slušati, kad treba šutjeti. I doista, u njihovim očima otac nije samo onaj koji zna – već onaj koji dijeli. Vrijeme, pažnju, osmijeh. Jer dijete ne pamti savršenstvo, već prisutnost. Ne pamti riječi, već osjećaj da nije samo. I možda je upravo zato jedna jednostavna rečenica odzvanjala snažnije od svih drugih:
 „Kad je tata tu, sve je juhuhu.“

U drugim su učionicama nastajali mali privjesci – tihi svjedoci velike ljubavi. U svakom nacrtanom srcu, u svakoj nespretno ispisanoj riječi „Volim te, tata“, bila je sadržana istina koju odrasli često zaborave: da ljubav ne traži savršen izraz, već iskrenost.

Bilo je i onih koji su pokušali napisati pjesmu. Možda nespretno, možda bez pravila, ali s nečim što se ne može naučiti – s osjećajem. Jer poezija, u svojoj biti, nije u savršenstvu stiha, nego u potrebi da se kaže ono što nadilazi riječi.

I dok su se svi ti mali radovi slagali jedan do drugoga, postajalo je jasno: nije riječ samo o obilježavanju jednoga dana. Riječ je o nečemu dubljem. O vezi koja ne traži objašnjenje. O ljubavi koja ne treba velike geste da bi bila velika.

Jer možda je istina jednostavna, i upravo zato tako često zanemarena – najveći darovi nisu oni koji se kupuju, već oni koji nastaju u tišini, između pogleda, u dječjoj ruci koja piše i srcu koje osjeća. Ponekad je upravo najjednostavniji poklon – onaj izrađen dječjim rukama – najdragocjeniji.

I možda, kada bismo znali gledati očima djeteta, shvatili bismo: biti otac ne znači biti savršen. Znači biti tu. A to je, u svijetu koji stalno negdje žuri, već čin dostojan najviše nagrade.

Katarina Ivišić